Tin Samaržija - Psiha, ono živo u nama

U Gradskom muzeju Vukovar u utorak, 15. ožujka 2022. otvorena je izložba

PSIHA, ONO ŽIVO U NAMA
Tin Samaržija

Izložbu možete pogledati od 15 3. 2022. – 1.4. 2022.

***
Tin Samaržija, rođen je 11.04.1997. godine u Zagrebu. Završio je osnovnu školu Petra Zrinskog u Zagrebu. Maturirao je na Grafičkom odjelu Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagreb, pod mentorstvom prof. Jure Kokeze. Akademiju likovnih umjetnosti upisao je 2016. godine. Završio je preddiplomski studij na grafičkom odsjeku u klasi red.prof.dr.art. Roberta Šimraka sa nagradom iz latinske klasifikacije Summa cum laude baccalaureus grafike. Po završetku preddiplomskog studija 2020./2021. upisuje diplomski studij u klasi istoga profesora. Iste godine postaje članom Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Završava diplomski studij grafike 2022. godine pod mentorstvom izv.prof.art. Josipa Baćea. Samostalno izlaže od 2010. godine te je sudjelovao na velikom broju projekata i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu (Zagreb, Karlovac, Brseč, Pula, Rijeka Ptuj, Trakya, Beograd, London, Doncaster, Madrid, Istanbul, itd.)
Postaje predsjednikom Studentskog zbora ALU 2019. godine, izabire ga se u dva mandata. Dobitnik je nekoliko pohvala za uspješan rad te skupne rektorove nagrade za operu Brundibar koju dobiva za segment likovnog rješenja plakata i vizualnog identiteta. Veliki broj crteža i grafika mu se nalazi u raznim zbirkama i institucijama.

***
Memento te mortalem esse izreka je latinske provenijencije, a u svom poznatom skraćenom obliku memento mori, podsjeća žive na prolaznost ovozemaljskog života. Ta je poslovica već duže vrijeme uporišna točka mojih kontemplacija i ishodište likovnog izražavanja. Smrt je sastavni dio naših života, s njenom smo neminovnošću vrlo dobro upoznati, ona je nešto uvijek prisutno i nešto što će nas jednoga dana i dočekati. Ali valjda upravo zato što nitko uistinu ne zna što je ona, toliko je zastrašujuća. Cijeloga života na neki način s njome koegzistiramo, dolazimo u kontakt, ali posredno, jer smrt uvijek odnosi druge dok čekamo da dođe po nas. Ta je posrednost udaljava iz našeg svakodnevnog doživljaja stvarnosti, odgađa razmišljanje o neizbježnom. Realno, o smrti mnogi ne žele misliti.

Moja fascinacija smrću proizlazi iz osobnih recentnih iskustava koja su me navela na razna promišljanja i propitkivanja, a kraju nagnala i na likovno djelovanje. Može se učiniti neobičnim, možda čak i ironičnim da jednu mladu osobu koja je tek na početku svoga života i koja tek treba život iskusiti u njegovom punome smislu toliko zaokuplja ono što je dijametralna suprotnost početka, ono što dolazi na kraju. Pretpostavljam da me najviše intrigira misterij i nedokučivost pojma, pokreće me znatiželja. Što je kraj, ima li značenje, što donosi?

A ta znatiželja, koliko god ona emanirala određenom morbidnošću, ona je zapravo bila pokretač i temelj raznih novotvorina, djela glazbene ili likovne provenijencije kroz cijelu povijest, a pogotovo povijest umjetnosti. Od samih početaka umjetnosti kroz sva razdoblja starog i srednjeg vijeka do renesanse, pa sve do danas. U tom povijesnom kontekstu postaje očito i jasno koliko zapravo pojam smrti prožima našu svijest, naše misli, vrijeme pa i naš rad i stvaralaštvo.

Ta čovjeku imanentna preokupacija dovodi i mene do ove grafičke mape unutar koje sam prikazao svoje viđenje smrti, smrtnosti, te onoga što ona nosi. Glavni motiv bila mi je lubanja koju sam apstrahirao i razložio kroz kolaž i geometrijske oblike. U svojoj suštini lubanja zadržava svoje glavne anatomske oblikovne karakteristike kao što su očne duplje, nosnice, zubi, da bi se postepeno raspadala i disperzirala u okolnu bjelinu tvoreći nove lubanje, nove oblike, a tim umnožavanjem stvaram svojevrsni kaos. Kaos u koji komponiranjem elemenata dovodim i unosim određene odnose čija je svrha organizacija i hijerarhija. Kompozicije su slobodnoga karaktera, ali upravo zbog prethodno navedenog načina na koji su građene, iskazuju neku moju potrebu za redom. Pa čak i unutar te lubanje, tog simbola naše smrtnosti tražim nekakav smisao i organizaciju.

Materijalizacijom tih motiva suočavam se sa svojom znatiželjom, promišljanjima, pitanjima i sa svojim strahom, možda čak ne od same smrti nego od onog nepoznatog i neistraženog što je okružuje. Ali kako je Sokrat u jednom trenutku rekao: nitko ne zna smrt. Tako me to ponovo pozicionira na sam početak moga odnosa sa cijelom ovom tematikom koje ću se vjerojatno u nekom trenutku svoga života ponovo prisjetiti i ponovo se zapitati ista pitanja, a onda još jednom izreći tu rečenicu; memento mori.